Svjetski dan bioetike

Uz svjetski dan bioetike

Svjetski je dan bioetike 19. listopada. Slobodno možemo reći kako je bioetika paradigma koja je obilježila kraj dvadesetog i početak dvadeset prvog stoljeća. Dugo se, kad govorimo o bioetici, živjelo u uvjerenju kako je njezin glavni pokretač „otac“ bioetike Van Rensselaer Potter biokemičar i onkolog nizozemskoga porijekla s Američkoga sveučilišta Wisconsin (Madison), što je s obzirom na njezine početke, rast i razvoj, djelovalo točno sve do prije 15-tak godina, kada se zahvaljujući hrvatskom bioetičkom i filozofskom krugu uspijevaju dokazati i druge postavke.

Sam nastanak bioetike kao inovativne discipline koja počiva na dijalogu uvjetovan je s više strana. Ponajrpije, imamo intenziviran razvoj biologijskih i biomedicinskih znanosti, zatim ubrzani znanstveno-tehnološki napredak i nemogućnost tradicionalne etike da se uhvati u koštac sa izazovima koji pred nju postavlja suvremena znanstvena i tehničko-tehnološka civilizacija.

Kao početak nastanka bioetike obično se uzima događaj iz Sjedinjenih Američkih Država, točnije iz Seattla, a odnosio se na način odabira bolesnika za primjenu tehnike dijalize bubrega. Aparata za hemodijalizu je u početku bilo jako malo, a potrebitih takve vrste njege jako puno. Doslovno, bilo je pitanje kome dati priliku živjeti, a tko mora umrijeti. Kako je to bio ogroman teret za liječnike, liječnička zajednica je zamolila da se uključi i druge istaknute građane te da se urede kriteriji i procedure po kojima će se donositi odluke. Tako je stvoreno povjerenstvo (komisija) koja je odlučivala o tome tko će i kojim redoslijedom pristupati hemodijalizi. U navedenom povjerenstu su osim liječnika bili i bankar, odvjetnik, svećenik, domaćica, državni službenik, preedstavnik sindikata zajedno s kirurgom, a oni su zbog toga što je njihova odluka značila za jedne živjeti a za druge umrijeti (jer nisu dobili hemodijalizu) dobili i naziv „Božiji odbor“ ili „Božanski komitet“.

Kasnije će se pokazati kako je sama kovanica riječi bioetika (grč. bios = život, ethos = ponašanje) iskorištena puno prije 60-tih godina prošlog stoljeća i prije tzv. „oca bioetike“ Van Rensselaera Pottera, a upotrijebio ju je Fritz Jahr, njemački filozof, učitelj i pastor, u svom članku Znanost o životu i nauka o ćudoređu – (Wissenschaft vom Leben und Sittenlehre) iz 1926., što su dokazali naši znanstvenici Iva Rinčić i Amir Muzur u knjizi Fritz Jahr i rađanje europske bioetike.

Kad govorimo o Republici Hrvatskoj za razvoj bioetike bitno je osnivanje Centra za bioetiku 1986. na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, kojeg je pokrenuo Valentin Pozaić. Zatim se nastavilo s katedrom društvenih znanosti Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci gdje se od 1992. predaju kolegiji koji su promovirali nove teme i problematike iz područja medicinske etike, zahvaljujući Ivanu Šegoti. Negdje od 1995. počinje se intenzivno razvijati bioetika i na Filozofskom fakultetu sveučilišta u Zagrebu, zahvaljujući Anti Čoviću i Hrvoju Juriću, kao i drugim znanstvenicima poput Ivana Cifrića, Nikole Skledara, Tončija Matulića, Velimira Valjana, Nade Gosić, Valerija Vrčeka, Mislava Kukoča, Tomislava Jozića, Luke Tomaševića, Igora Ćatića… Važno je napomenuti da su spomenuti znanstvenici pripadnici različitih područja u znanosti od priprodnih, preko društvenih i humanističkih do tehničkih i biomedicine i zdravstva.

Ante Čović će na dobrim temeljima bioetičke paradigme, zajedno sa svojim suradnicima, u kviru Znanstvenog centra izvrsnosti za integrativnu bioetiku, stvoriti paradigmu integrativne bioetike.

Za razliku od tradicionalne bioetike koja se prvenstveno bavila moralom te individualnim i društvenim normama te na taj način pokušavala davati odgovore na mnoge čovjekove dileme i probleme s kojima se susretao, danas se etika neminovno mora baviti i pitanjima o opstojnosti svijeta i čovjeka. Upravo u momentumu da tradicionalna etika nije mogla odgovoriti na suvremene izazove, koje je pred nju postavila znanost i tehničko-tehnološki napredak, leži razlog nastanka i razvoja bioetike točnije integrativne bioetike.

Hrvoje Jurić će reći „Glavni cilj integrativne bioetike bilo bi pružanje orijentacije za odgovaranje na neke od ključnih problema čovječanstva i planeta, te njegovanje i artikuliranje rastućeg bioetičkog senzibiliteta; dakle, ne scijentifičko menadžerstvo i izgradnja lijepih teorija, nego dalekosežno promišljanje opstanka pod biocentričkim načelima te akcija koja može potaknuti konkretne društveno-političke pomake“

Tako je bioetika je sukladno promišljanju Ante Čovića prešla put od principalizma preko perspektivizma do pluriperspektivnog promišljanja kako samo Čović i piše „Bioetika je u prvoj fazi predmetno bila usmjerena na zdravstvenu skrb i biomedicinske znanosti, dok ju je u metodološkom pogledu obilježavao principalizam, odnosno neposredna moralna refleksija. U drugoj fazi predmetno područje bioetike proširuje se na društveni i politički kontekst zdravstva i biomedicinskih znanosti, dok se u metodološkom pogledu bioetika uzdiže na višu razinu etičke refleksije (etički pluralizam) i interdisciplinarnosti. U aktualnoj fazi razvoja bioetika predmetno obuhvaća, uz zdravstvo i biomedicinu, život u cijelosti i opće uvjete njegova održanja (ekologija), problematiku znanja i povijesne uloge znanosti uopće kao i filozofijskopovijesna razmatranja o prijelomu epoha. Na metodološkom planu razvija se koncept pluriperspektivizma, koji nastoji povezati perspektive egzaktnih i normativnih znanosti s tzv. kulturnim perspektivama i tako uspostaviti jedinstveni obrazac orijentacijskog znanja.“

U tom kontekstu bioetika postaje nužno potrebna u svim sferama života i svijeta (bilo živoga ili neživoga), pa je tako potrebna i u okviru studija koje nudi Veleučilište Ivanić-Grad (fizioterapija i sestrinstvo).

Uz Svjetski dan bioetike pripremio: Mile Marinčić